Kakvi su izgledi za velike-projekte skladištenja energije u Njemačkoj?

 

 

 

Tokom protekle tri godine, njemačko tržište za skladištenje energije-naraslo je sa manje od 1 GW na projektovani kapacitet koji premašuje 2 GW do kraja 2025. Sa brzinom novih godišnjih instalacija koje se ubrzavaju, skladištenje energije se čvrsto etabliralo kao institucionalna-klasa imovine-, podržano od strane snažne potražnje za kapitalom i jasnim projektom. Zainteresovane strane nastavljaju da vagajuPrednosti i nedostaci sistema za pohranu energije baterija, uključujući prednosti performansi protiv potencijalnih rizika kao što su požari litijumskih baterija.

 

Trenutno, čistokomercijalno skladište energijemodeli prihoda-koji rade bez podrške ugovora o kapacitetu-uspješno osiguravaju finansiranje. Iako je ovaj model već uspostavljen na tržištima kao što su Belgija i Italija, ranije se suočavao sa značajnom neizvjesnošću unutar Njemačke. Mnogi projekti uključuju dokazane tehnologije kao što suSistemi litijum jonskih baterija od 48vu hibridnim postavkama za poboljšanu modularnost i sigurnost.

 

 

Što se tiče finansiranja, banke sada aktivno obezbjeđuju dužnička sredstva za čisto komercijalne projekte; međutim, povezani rizici se odražavaju u uslovima finansiranja. Ovi pojmovi obično uključuju usvajanje strukture duga "mini-perm", strožije stope pokrivenosti duga i rigoroznu kontrolu pretpostavki prihoda. Kako se sve više projekata pojavljuje na mreži i akumulira operativne rezultate, očekuje se da će strukture finansiranja postepeno evoluirati prema dugoročnijim-ročnim rokovima duga. U smislu isporuke projekta, model "više-ugovora"-koji odvaja nabavku sistema za skladištenje energije od bilansa-ugovora o izgradnji postrojenja (BOP)-zadobija prednost zbog svoje troškovne efikasnosti i fleksibilnosti; međutim, ovaj pristup zahtijeva od vlasnika projekata da posjeduju dovoljnu tehničku ekspertizu za efikasno upravljanje povezanim rizicima.

 

Što se tiče politike, sporazumi o fleksibilnom povezivanju na mrežu obećavaju skraćivanje trenutno dugotrajnih vremenskih rokova pristupa mreži; međutim, nedostatak standardizacije zahtijeva odvojene pregovore sa svakim pojedinačnim operaterom mreže-koji mogu nametnuti ograničenja koja negativno utiču na ekonomsku održivost projekta. Zaostatak povezivanja na mrežu ostaje najveće pojedinačno usko grlo koje ometa implementaciju skladištenja energije. Nedavni prijedlozi reformi-kao što su uvođenje procedura procjene zrelosti projekta, obavezujući rokovi odgovora i digitalizacija procesa povezivanja na mrežu-predstavljaju korake u pravom smjeru; ipak, oni sačinjavaju samo postepena poboljšanja, a ne temeljna strukturalna remonta.